Slično kao i u svom debitantskom romanu "Kad magle stanu" (2000.), koji ga je svojedobno svrstao u sam vrh hrvatske ratne proze, Josip Mlakić (1964.) i u romanu "Živi i mrtvi" (2002.; drugo dopunjeno izdanje 2008.) – ovjenčanom V.B.Z.-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman godine – ispisuje prozu visokog stupnja pismenosti, prošaranu mnoštvom literarnih i filmskih asocijacija.

Ipak, u "Živima i mrtvima" Mlakić mnogo ambicioznije preispituje samu srž rata, pa je ovaj roman, ispisan u još mračnijoj, beznadnijoj i depresivnijoj atmosferi, u potpunosti posvećen metafizičkoj dimenziji rata. Mlakić, kao važno ime suvremene hrvatske književnosti, i dalje se ugleda na modernističke uzore (ponajprije Bulgakova, Kunderu i Lenza), te ambiciozno radi na razvijanju svog, sada već prepoznatljivog, originalnog i vrlo homogenog stila, kombinirajući u ovom svom ostvarenju žanrove ratnog romana i horora.

Stoga ne čudi što je po ovom romanu snimljen i istoimeni film, nagrađen nizom prestižnih nagrada. Među ostalim, dobitnik je čak osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu filma uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film, nagrađen je na beogradskom FEST-u te na Festivalu mediteranskog filma u Tetouanu (Maroko), dobitnik je Nagrada publike na Festivalu europskog filma u Lecceu (Italija) i Glavne nagrade na Međunarodnom festivalu filmske kamere u Bitoli (Makedonija).