Ako već nisu odavno napustili Dalmaciju samo da bi otkrili kako ona nije neophodno napustila njih, Pavičićevi junaci kao da žive u stalnom stanju suspenzije uz osjećaj da ih je život okrutno pretekao i izigrao. Melankolija i tuga koje s ovih stranica povremeno prodiru intenzivne su i obuzimaju čitatelja jednim osobitim viđenjem života i smrti i velikim osjećajem prolaznosti kakav često pronalazimo kod žitelja tih kamenih predjela na jugu, protagonista života koji se neprestano odvija u pozadini turističkih stjecišta i tog razigranog i slatkog ljetnog spektakla od kojeg do naših junaka dopire tek tihi žamor turista, pljuskanje vode, vesela glazba i neprestane salve smijeha. Smijeha koji njima kao da ne pripada.

Skučena a prelijepa, omrznuta a opet voljena. Dalmacija je na stranicama ove knjige podignuta na razinu čistog Usuda. Upravo poput bespregledne a prelijepe, omrznute a opet voljene Nebraske s legendarnog albuma Brucea Springsteena.

Čista južnjačka gotika. Ali, na mediteranski način.