Kći je prikovana za bolnički krevet, a njen vidokrug sveden na milimetarsko vertikalno pomicanje zjenica. Ne može govoriti, ne može se pomaknuti, može se samo prisjećati svega što se dogodilo, s njim, s njom.
Sin je zarobljen u vlastitom tijelu, ali spreman izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest.
Majka nosi teret generacija koji joj onemogućava slobodno kretanje i jasan pogled, njena ljubav ubija kad želi spasiti.
U takvom zadanom poretku uvjetovanom specifičnim društvenim okolnostima treba pronaći snage za promjenu kako bismo mogli živjeti slobodno. Ali dok u transgeneracijskom lancu nasilja i nerazumijevanja jedna osoba ne stekne dovoljno hrabrosti da ga prekine, nećemo se osloboditi prošlosti niti imati budućnost.
Ovaj roman poziva nas da pokušamo razumjeti svoje ljubavi, svoje obitelji, kako bismo tu promjenu i učinili.