Ivana Šojat-Kuči sklona je okušavanju u raznim formama, te je nakon poezije i romana napisala i svoju prvu zbirku priča koju je u tiskanom obliku objavio riječki ogranak Društva hrvatskih književnika. Kao što je već autorica izjavljivala za medije, priče su nadahnute ili tragičnim vijestima iz crne kronike dnevnog tiska ili pak gradskim pričama o promašenim sudbinama. Točnije, inicijalima s novinskih stranica i ljudima ocrnjenima tračem htjela je dati dušu, što je i inače konstanta njezine književne produkcije: potraga za izgubljenom humanošću, i to humanošću usmjerenom na konkretnog pojedinca: s imenom, prezimenom i svojom nesrećom.