Knjiga pjesama u prozi Temeljenje kuće Marije Andrijašević grana se, poput čelične armature koja prožima beton, iz guste jezgre svog naslova. Dolje, duboko u nevidljivi ali sveprisutni i nužni teret temelja, i gore, uvis, prema krovu i dimnjaku, stvarnom i simboličnom sljemenu. S jedne strane mučan minus-postupak, obiteljska genealogija i povijest zajednice te struganje zidarskom žlicom po svojoj vlastitoj utrobi, s druge optimalna projekcija, težak rad, opipljiv napor da se podigne neopipljiva građevina: dom koji to nije. Bazu slijedi nadgradnja. Pjesme imaju oblik blokete. Kuća se širi u svim smjerovima, zauzima istovremeno skučen i nepregledan volumen, sanjana kuća kao vlastita pobjeda i pobjeda nad samom sobom; Aleph u kominu, u kojem tinja cjepanica čvornatog, autentičnog pjesničkog jezika. Ova kuća zamišljena je u Dalmaciji. A novogradnje, znamo, ondje rijetko ostaju dovršene: uvis se poslije svega opet uzdižu armature kao antene, ticala okrenuta svemu onome nježnom i strašnom što dolazi. Poezija, kao skrivena arhitektura svijeta. -Marko Pogačar