Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata uspješno je izveden u romanu “Sam čovjek” (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.)